Najveća akvizicija Partizana ove zime je Musa Ndžaj, pojačanje iz norveškog Stabeka od kog će navijači mnogo očekivati na proleće.
FOTO: FK Partizan |
Partizan se prošle godine opekao sa bombom u vidu Sejdube Sume i od tada ga u javnosti prati zao glas i poređenje sa svakim strancem koji dođe u Humsku. Tako će verovatno biti i sa Musom Ndžajom, bez obzira što je plaćen mnogo puta manje od Gvinejca.
Međutim, njegovo je da se samo da se dokaže na terenu i ako tu bude pravi, lako može da postane novi ljubimac navijača. Njegova želja je da zablista baš u večitom derbiju koji je na programu 27. februara.
„Shvatio sam da su Srbi strastven narod, da im je fudbal važan segment života, ali navijačima poručujem da mi ne sude na osnovu mečeva u predsezoni. Neka sačekaju bar takmičarske susrete, onda ćemo da vidimo”, rekao je Ndžaj u intervjuu na pripremama, prenosi ‘Mocartsport’.
Sam kaže da nikada nije imao teže pripreme.
„Umoran sam, svaki čas me nešto boli, ali nemam utisak da se mučim. Sve je to normalno na pripremama. Kad sezona počne imaću više energije i snage. Prirodan proces. Ne teraju nas treneri tek tako da treniramo, nego imaju plan kako i kad da budemo u najboljem izdanju. Verujem svakom iz stručnog štaba, iako ovom delu rada mene kao brzog fudbalera stiže umor tu i tamo.”
„Dosta teže i zahtvenije treniramo nego u Norveškoj. Ne znam da li ćemo ovako i kad počne sezona, ali ovo su mi najteže pripreme u životu. Imamo dva treninga dnevno, oba naporna. Taman završim jutarnje vežbanje, sledi ručak, obavezan odmor i onda se vratim na teren da radim isto. Kompikovano i za glavu i za telo.”
Istakao je šta navijači mogu da očekuju od njega, kao i da je njegov glavni ‘problem’ to što je više paker nego ‘ubica pred golom’.
„Nije stvar o načinu na koji pucam, niti u snazi udaraca, već da se nađem u pravo vreme na pravom mestu. Na primer, kad sam u kaznenom prostoru defanzivac uvek izađe ispred mene i pokupi loptu. Moram da predosetim da će se nešto desiti, kao što Kristijano Ronaldo može da “namiriše” gol tako moram i ja da budem na pravoj poziciji. Pogotovo što mi prija Partizanov stil, totalno drugačiji do Stabekovog. Želimo sve vreme da imamo loptu, kontrolišemo utakmicu, a kad je tako onda je lakše i meni. Još ako budem na istim talasnim dužinama sa ekipom u kojoj su svi dobri tehničari, biće mi lakše da dođem do izražaja.”
Ispričao je kako je prvi put došao u dodir sa Srbijom i kakva mu je bila prva reakcija.
„Kad su mi prvi put pomenuli Partizan i Srbiju ništa nisam znao. Ma, nisam imao pojma. Štaviše, pre tri meseca, kad sam čuo da me zove srpski klub, pomislio sam “ne, ne, ne, nema šanse”. Raspitao sam se i naslušao se raznih priča. Uglavnom loših. A onda sam shvatio da su predrasude formirane na osnovu glasina. Neko kaže ovo, neko ono, neko doda, prepravi i zavrti se priča. Očigledno, neistinita. Tek kad sam od iskrenih prijatelja čuo kakva je Srbija država, a Partizan klub, rešio sam da dođem. Prvo su mi rekli da je poštovan klub, koji neguje tradiciju i insistira na porodičnim vrednositma. Onda sam malo kopao i odmah shvatio da su crno-beli učestvovali u Ligi šampiona, da su uglavnom redovni u Ligi Evrope. Prava sredina za mene.”
Mišljenje je u potpunosti promenio kada je došao u Beograd i dobio doček za nezaborav.
„Oduševio sam se na prečac. Svi su me dočekali raširenih ruku i tog dana sam presekao. Odlučio sam da je Partizan moja budućnost, iako su mi razni ljudi pričali da je ne tako davno ovde buktao rat i da bih mogao da budem meta rasista, jer je reč o istčnom bloku, gde, navodno, nema mnogo ljudi moje boje kože. Potom sam shvatio da su ljudi toliko gostoprimljivi, bukvalno su me primili kao najrođenijeg, zagrlili su me i svi moji strahovi su nestali.”
„U međuvremenu sam skapirao da su ovde sjajno prolazili momci iz Senelaga, Kameruna, Nigerije, Gvineje Bisao… Dake, nema problema za Afrikance. Pre dolaska sam pričao sa Rikardom, predočio mi je da u Srbiji strance obožavaju i da mi preostaje da mislim samo na fudbal, jer je sve drugo obezbeđeno. Kad sam to čuo – presekao sam, shvativši da mi Beograd omogućava uživanje u poslu koji volim.”
Upoznat je sa istorijom kluba i strancima koji su obeležili poslednju deceniju u Humskoj.
„Kad budem odlazio voleo bih da ljudi moje ime izgovaraju s jednakim poštovanjem kao što čine u slučaju Vesta, Dijare, Emeghare, Boje… Ili, u novije vreme, Leonarda. Da uzvratim na poverenju, da me se sećaju po lepom i da jednog dana kažu “bio je taj Musa dobar fudbaler”, baš kao su i meni pričali za pobrojane. A najveće dostignuće bi bilo da iz Humske zapucam pravo u Premijer ligu, jer nikad u životu ne znate šta će se desiti. Samo valja verovati”, poručio je Musa Ndžaj.
Post a Comment